Sarajevo 96.5 MHz | Travnik 90.7 MHz | Zenica 87.7 MHz | Tuzla 95.4 MHz | Mostar 100.9 MHz | Bihać 99.1 MHz | Banja Luka 100.4 MHz

Kotor Varoš 91.6 | Fojnica 90.7 | Doboj 90.1 | Bužim 98.1 | Foča 101.7 | Stolac 88.7 | Višegrad, Goražde 95.9

Bugojno 100.1 | Sanski Most 102.2 | Bratunac 99.3 | Konjic 94.2 | Zavidovići 103.8 | Srebrenik 95.4

 

Slušajte uživo

Moj jezik, naši jezici

, Objavljeno u Društvo

Godinama traju, i godinama će još trajati, rasprave, opstrukcija, podvale, naklapanja o jeziku kojim govore bosanskohercegovački narodi i narodnosti.

Međusobno se Bosanci i Hercegovci, ma koje vjere i nacije bili, dobro razumiju - ako se hoće razumjeti - ali, zvanično, u upotrebi su tri jezika - bosanski, hrvatski i srpski.

U popisu predmeta u osnovnim i srednjim školama najviše mjesta ostavljeno je u dnevnicima za upis imena spomenuta tri jezika. Moja kolegica sa studija pare zaradi u dalekoj Australiji prevodeći dokumente na srpski, bosanski i hrvatski. Pohvali se time, kad se nedavno sretosmo, i protrlja dlanove. I sama sam lektorirala za bošnjačko tržište rukopise koje su moje kolege lektorirale za srpsko i hrvatsko tržište u BiH. Sjećam se komentara Hrvatice u federalnoj poreznoj upravi na bosansku varijantu lektoriranog teksta. Nadobudno je kazala da je moj jezik tek za nijansu različit od hrvatskoga jezika. Pokušala sam joj objasniti da su naši jezici tek varijante zajedničkog bosanskoga jezika.

Bilo je to u vrijeme izlaska iz štampe Pravopisa bosanskoga jezika Senahida Halilovića, neobavezujućeg, ali jedva čekanog. Nastojala sam prihvatiti Halilovićeva rješenja, ali manjkavosti, nedorečenosti, nedosljednosti otežavale su mi lektorski posao. Poseban problem bilo je insistiranje, čak zahtijevanje, pojedinih autora - s mršavim znanjem pravopisa i gramatike, s neizgrađenim stilom kazivanja - da im ne diram njihovo ovati u infinitivu glagola, da im ostavim konstrukcije da plus prezent uz nepotpune glagole, da im ne barčem prelaz, kafu, istoriju, avgust, uslov, ali da uvažim njihove grješke i hudovice. Nemogućnost dosljednog primjenjivanja pravopisne i gramatičke norme izazivalo je zbrku, šarenilo i lektorski posao činilo upitnim, nerijetko i nemogućim. Kad se ovim pridodaju i problemi vezani za rješenja pisanja termina iz orijentalnih jezika - u publikacijama koje pripremaju izdavači s predznakom islamski, muslimanski ili bošnjački - haos postaje potpun.

Kojim to jezicima govore i pišu Bošnjaci, bosanski Hrvati i Srbi i ostali? Po čemu se to razlikuju njihovi jezici? Koje se to jezičke norme pridržavaju kad pišu? Mogu li pisati kako oni misle da treba ili kako osjećaju ili kako to od njih zahtijevaju njihovi urednici i moćnici koji ih plaćaju?

Ne mogu! Ne bi smjeli, jer jezik mora imati svoje standarde - podložne korekcijama, doradama, promjenama - ali općeprihvaćene u jednome vremenu i prostoru.

Ako proanaliziramo jezik u medijima - samo letimično - uočit ćemo haos i nedosljednost. Spikerica Hrvatica nastoji govoriti hrvatskim jezikom, naučenim, različitim od svoga maternjeg ako se rodila i rasla u Bosni i Hercegovini. Spiker Bošnjak govori nekakvom mješavinom jezika svojih sunarodnjaka, predaka i učitelja. Stariji urednici i novinari, oni koje su u školama učili nastavnici na nametnutoj istočnoj varijanti srpskohrvatskoga, odnosno srpskog jezika, nastoje ne biti Bošnjaci, nego Bosanci i Hercegovci, a u duši, duboko negdje, su jugonostalgičari ili neznalice nespremne da prate jezičke i povijesne promjene. Smeta takvima lahkoća, promaha, kahva, mahrama, bašča, ma sve što miriše na bošnjačkomuslimansku tradiciju. Hrvaštinom oni smatraju slavenske nazive mjeseci te riječi kruh, sigurnost, obitelj, šutnja, općina i desetine još riječi i izraza koje su koristili naši preci. Iritira ih i sve što zamiriše na islam. Raspravljaju o desetinama pojava i problema koje ih se ne tiču ili o kojima imaju tek minimum znanja, nedovoljan da o njima raspravljaju, a kamoli da sude i zaključuju. Nameću, udarljivo i neargumintirano, svoje mišljenje, kavgu zameću s drukčijim ili učevnijim od sebe.

Jezik predaka čuva se u narodnim umotvorinama i u govornom jeziku rječitih, mudrih, obrazovanih pojedinaca. Jezik naših nana i deda, te baka i deka, drukčiji je od jezika njihovih unuka i praunuka koji rastu i školuju se u bosanskohercegovačkim školama.

Nastavnici u školama - u zavisnosti od osobne nacionalne pripadnosti i osviještenosti - govore prividno ili tek djelimično različitim jezicima. Mogu li biti objektivni i pošteni u ocjenjivanju pismenosti svojih učenika različitih nacionalnosti? Moraju li, mogu li znati jezičku normu sva tri jezika? Kako će nastavnik Srbin ili Hrvat ocijeniti učenika koji u pismenoj vježbi koristi turcizme ili pravopisna rješenja bosanskoga jezika na koje ima pravo po Ustavu?

Djeca razumiju jezik svojih nastavnika. Djeca razumiju i jezik svojih nana i baka. Ali razumijevanje nije dovoljno za stjecanje znanja i za pismenost.

Svako ima pravo govoriti i pisati svojim jezikom - piše u Ustavu. Ali činjenica je, zorna, da se u Bosni i Hercegovini govori i piše na varijantama bosanskog, hrvatskog, srpskog, srpskohrvatskog koje nisu u skadu s normom bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika!

Sjećam se pojedinih svojih nastavnika i profesora koje nisam doživljavala kao Muslimane, Srbe ili Hrvate, nego kao dobre predavače i pedagoge koji su me učili da govorim, pišem, mislim, vrednujem. Pokojni profesor Mihačević, popularni i dragi Mihač, govorio je osebujnim jezikom rječitih, duhovitih i mudrih bosanskohercegovačkih nana i deda dok nas je učio umjetničkim stilovima Babilonaca, Egipćana, Grka, Rimljana. Tek kada sam nedavno pročitala sjećanje uz godišnjicu njegove smrti, vidjela sam koje je nacije bio.

Govorim i pišem jezikom koji je bliži zapadnoj nego istočnoj varijanti jezika kojim govore i pišu Bosanci i Hercegovci neopterećeni balilukom, ustaštvom, četništvom, jugonostalgijom, pokondirenošću, dodvorništvom, neznanjem, glupošću. Znam da je jezik živ i nadam se da će stići, inšallah, do norme prihvatljive svim narodima i narodnostima u Bosni i Hercegovini.

Piše: Aida Krzić

 

(preporod)

ocijeni
(0 glasova)